Autori: Tatjana Debeljević, Enis Eminović
U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, nema trgovine djecom radi prosjačenja, dok nevladine organizacije tvrde da posebno ljeti na primorju grupe djece prose, da se radi o organizovanom poslu a da policija ne radi svoj posao kako treba.
Djeca najčešće, kako priznaju i u nevladinom sektoru, tvrde da ih niko ne primorava da prose, i tu ulazimo u začaran krug dokazivanja da se radi o trgovini djecom.
Prosjačenje naše zakonodavstvo tretira kao prekršaj, a roditelji djece kada odgovaraju krivično onda je to za zanemarivanje.
Tako je za period od sedam mjeseci prošle godine, iako su pronašli 79-oro djece da prosjače, protiv 35 roditelja podnijeli prekršajnu prijavu na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Kazna je od 250 eura do najmanje deset dana zatvora.
Viđamo ih svaki dan. Dječake i djevojčice koji od malih nogu “rade na ulici”. Često odmah iza ćoška ih čeka stariji muškarac kome daju zarađeni novac. Srijeću ih i policajci, ali se najčešće prave da ih ne vide, uvjerili smo se tokom rada na ovom tekstu.
Prosjačenje je jedan od oblika trgovine ljudima, ali je potrebno da se ispuni nekoliko uslova da se dokaže da se zaista radi o organizovanom poslu.
Naš zakonodavac je tako pripisao u članu 444 Krivičnom zakona da ko silom ili prijetnjom, dovođenjem u zabludu ili održavanjem u zabludi, zloupotrebom ovlašćenja, povjerenja, odnosa zavisnosti, teških prilika drugog, zadržavanjem, oduzimanjem ili uništenjem ličnih isprava, falsifikovanjem ličnih isprava, pribavljanjem ili izradom falsifikovanih isprava ili davanjem ili primanjem novca ili druge koristi, radi dobijanja saglasnosti od lica koje ima kontrolu nad drugim licem: vrbuje, prevozi, prebacuje, predaje, prodaje, kupuje, posreduje u prodaji, sakriva ili drži drugo lice, a u cilju eksploatacije njegovog rada, prinudnog rada, dovođenja u položaj sluge, ropstva ili ropstvu sličan odnos, vršenja kriminalne djelatnosti, prostitucije ili druge vrste seksualne eksploatacije, prosjačenja, upotrebe u pornografske svrhe, sklapanja nedozvoljenog braka, radi oduzimanja dijela tijela za presađivanje ili radi korišćenja u oružanim sukobima,kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
Nevladine organizacije uporno godinama ukazuju da posebno ljeti na primorju grupe djece prose, da organizovano dolaze iz Albanje, sa Kosova ali i iz Srbije, da imaju “makroe”, ali i da djeca najčešće kažu da ih na to primoravaju roditelji ili da se na prosjačenje odlučuju sami.
Jedan od onih koji kaže da ga na prosjačenje primorava očuh je naš sagovornik. Ne želi da mu se u medijima pominje ime.
Kada u kuću ne uspije da donese 10 eura, našeg sagovornika, kako kaže, očuh maltretira. ,,Gleda mi u tanjir, broji mi zalogaje, ne daje mi da jedem, ćera me iz kuće”. Živi kao podstanar sa majkom i očuhom u jednom neuslovnom stanu, punom vlage.
Od očuha mora da na ulici provodi po pet, šest sati dnevno ne bi li zaradio i obezbijedio novac za plaćanje stana u kojem žive i za hranu.
,,Prošlo je već osam godina od kako se majka preudala. Pored prosjačenja radim i po pozivu kad me neko zovne da im utovaram, istovaram stvari, skupljam po kantama željezo koje kasnije prodam jer mjesečno očuhu moram da dam 300 eura, svaki dan po 10 eura ”, priča naš sagovornik.
Ako ne donese 10 eura, izbaci ga iz stana. Često noć provede u parkovima, pored rijeke, ispod mostova.
Da obezbijedi “dnevnicu”, posebno je, kaže, bilo teško kada je vladala pandemija korona virusa, kada nije mogao da izađe napolje i traži milostinju.
“Bilo je teško jer nismo imali dovoljno hrane, a još teže je bilo da sjedim sa očuhom i slušam kako viče i traži pare za hranu i stan”, dodaje naš sagovornik.
Ljeti radi na ulici i po pet, šest sati, mnogo je teže, kako dodaje, zimi.
,,Osim što prosim, ljeti sa sunđerima i kanticom u rukama na brzinu operem šoferšajbnu za 20, 30 ili 50 centi - zavisi od toga koliko mi daju i eto tako uspijem da zaradim i do 25 do 30 eura. Zimi radim manje i zarađujem pet ili deset eura. Ponekad zbog jake kiše ne mogu da radim i onda ostanem kod kuće zbog čega uvijek nastaju isti problemi sa očuhom”, priča naš sagovornik, kojeg često možete sresti na podgoričkim ulicama.
No, očuh i nemaština nijesu njegov glavni problem.
Često grupa djece, koja kako kaže , koriste razne psihoaktivne supstance mu otmu novac koji je “zaradio”.
,,Nadrogiraju se i dođu da mi uzmu ono što sam ja zaradio. Ne volim probleme, dao bih im sve što sam zaradio, ali šta ću kad stignem kući? Šta da kažem? Gdje da idem? Gdje da spavam?”, pita se se naš sagovornik.
Kaže i da sanja da jednog dana nadje pristojan posao i da se skloni sa ulice. Nije išao u školu je jer je bio primoran da prosi.
,,Mnogo mi je žao sad zbog toga jer škola mnogo znači. Sramota me, gledaju me ljudi, djevojke, vršnjaci ali šta ću kad sam primoran da prosim. Ljudi koji me znaju mi govore da sam sad veliki i da radim neki drugi posao. Ja u sebi razmišljam, kojim? Šta da radim kad nemam školu”, priča naš sagovornik.
Naš sagovornik je samo jedan od onih koji “rade na ulici”.
Policija se pravi da ne vidi djecu koja prose
Istraživanje romska organizacija mladih “Koračajte sa nama - PHIREN AMENCA" urađeno tokom 2017. godine pokazalo je da samo u strogom centru Podgorice prosi 16-oro djece i to u kasnim noćnim satima i da ih “niko ne dira”.
“Tokom dvomjesečnog nadzora u kasnim satima, pa čak i do četiri ujutru, svakodnevno ste mogli vidjeti djecu uzrasta od četiri do 17 godina u strogom centru Podgorice kako se bave prosjačenjem. Niko ih „nije dirao“, pa čak ni policija koja je prolazila pored njih kao da su djeca nevidljiva. Djeca koja prose uopšte ne pohađaju školu”, kazao nam je predsjednik organizacije Elvis Beriša.
Djeca koja prose u Podgorici uglavnom dolaze iz izbjegličkog naselja na Vrelima Ribničkim. U civilnom sektoru smatraju da su svi koji rade na ulici, posebno djevojčice, u velikom riziku da postanu žrtve raznih oblika trgovine ljudima. Kako navode, izloženi su raznim oblicima nasilja, a njihove porodice su obično i njihovi najčešći eksploatatori.
Naš sagovornik koji je dobro upućen u problem dječjeg prosjačenja kaže da je upravo problem što ih na prosjačenje najčešće tjeraju upravo njihovi roditelji. Kaže i da kada policija dijete koje prosjači odvede u Centar za socijalni rad, oni ga vrate u porodicu – odnosno eksplatatoru. Takođe, kako kaže, prijave policije često budu odbačene jer se zasnivaju na iskazu, ali ne i na materijalnim dokazima i ukazuje da se mora mnogo više raditi upravo da na prikupljanju dokaza jer žrtva često pod strahom i pritiskom promijene iskaz.
Marija Stanišić, koja rukovodi stručnom službom za djecu i mlade u Centaru za socijalni rad za opštine Berane, Andrijevica i Petnjica kaže, međutim, da kontinuirano rade s porodicama u kojima je utvrđeno da su se djeca bavila prosjačenjem.
Jedan od problema je i što odrasla lica sa maloljetnom djecom nastavljaju i dalje prosjačanje. Imaju problema i jer se često lažno predstavljaju, ne mogu da ih identifikuju jer nemaju adekvatna dokumenta, kazala nam je ona.
U našem zakonodavstvu prosjačenje je tretirano kao prekršaj.
Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače. Protiv djece i maloljetnika prekršajne prijave se ne podnose, jer njih Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni akti tretiraju kao žrtve. Zakon o javnom redu i miru takođe predviđa kaznu zatvora od 30 do 60 dana za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica, dok Krivični zakonik prosjačenje maloljetne djece prepoznaje kroz krivična djela zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica sa kaznom od tri do pet godina zatvora a Zakon o zaštiti od nasilja u porodici kao prekršaj tretira zanemarivanje i predvidja kaznu od 250 eura do najmanje deset dana zatvora.
Za trgovinu ljudima, među kojima spada i organizovano dječje prosjačenje, predvidjena je međutim kazna od tri do deset godina zatvora.
Kako nezvanično saznajemo policija je nedavno imala slučaj kada je otac iz Crne Gore prinudno odveo dvoje djece na Kosovo – djevojčicu je prodao radi sklapanja braka a sina radi prosjačenja. Slučaj je prijavila majka, policija je uz pomoć kosovskih kolega uspjela nakon nekoliko mjeseci da djecu vrati u Crnu Goru. Slučaj još uvije nije do kraja procesuiran.
Iz Uprave policije nam je saopšteno da do sada nijesu evidentirali slučajeve organizovanog djelovanja grupa koje su zloupotrebljavale lica u svrhu prosjačenja.
Iz nevladinog sektora, međutim, upozovaju da policija ne radi svoj posao. Kada odjednom na ulici bude petoro, šestoro djece, postoji sumnja da se radi o organizovanom poslu iz kojih stoje makroi, ali istraga policije ne ide u tom pravcu.
Fana Delija iz Centra za romske inicijative kaže da sumnja da ima organizovanog prosjačenja tokom ljeta na primorju, ali da policija nedovoljno radi na otkrivanju organizatora. Ona dodaje i da treba pratiti tragove i tome se ozbiljnije posvetiti, iako ne spori da je i iz njenog iskusta teško dokazati da se radi o trgovini djecom. Djeca, kako ističe, često nemaju dokumenta, bježe kada vide policiju.
Policija i Tužilaštvo pak, sa druge strane tvrde da je trgovina ljudima jako teško dokazati, da se radi o kompleksnom krivičnom djelu, a da oni sudu moraju pružiti čvrste dokaze, te d a se zato opredeljuju za druge kvalifikacije kako bi slučaj izveli do kraja I kako bi odgovorni bili kažnjeni.
Zanimljivo je da je za period od sedam mjeseci prošle godine, iako su pronašli 79-oro djece da prosjače, protiv 35 roditelja podnijeli prekršajnu prijavu na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Kazna je podjećamo, od 250 eura do najmanje deset dana zatvora, i roditelji se sumnjiče da dijete nijesu sprečavali da prosjači, skita i krade te da nijesu vodili dovoljno brigu o ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohađanju škole.
Vrhovnom državnom tužilaštvu u 2018-toj godini prijavljena su dva lica za krivično djelo zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica. Kako su nam kazali iz Tužilaštva u oba slučaja su odbačene krivične prijave. U prošloj 2019. godini za isto djelo Tužilaštvu su takodje prijavljena dva lica.Za jedno lice je odbačena krivična prijava a za drugo postupak je u toku.
Međunarodne institucije iz godine u godinu ocjenjuju da je prosjačenje u Crnoj Gori najrasprostranjeniji vid ekonomske eksploatacije djece kao i da poseban predstavlja nedostatak preciznih statističkih podataka o rasprostranjenosti dječjeg prosjačenja.
U Strategiji za borbu protiv trgovine ljudima navedeno je da je ukupan broj identifikovanih potencijalnih žrtava trgovine ljudima u periodu od 2012. do 2018. godine 30, od čega 6 muškog i 24 ženskog pola. Među identifikovanim slučajevima trgovine ljudima prinudno prosjačenje se odnosilo na 18 odsto slučajeva. Za trgovinu ljudima, medju kojima je i prinudno prosjačenje, je od 2012. do 2912 godine donijeto pet pravosnažnih presuda. Kazne su se kretale u rasponu od dvije godine do šest godina i 10 mjeseci zatvora. U Strategiji nije navedeno na koji oblik trgovine ljudima se odnose presude.
Problem nerad institucija i siromaštvo
U NVO “ Koračajte s nama “ kažu da postoje dva ključna problema – nerad institucija i teški materijalni uslovi u kojima žive porodice iz kojih dolaze djeca koja prosjače.
“Ne postoji koordinisanost institucija, nesenzibilisanost većine službenika da se uhvate u koštac sa dječijem prosjačenjem, čekanje institucija da posao završi neko drugi umjesto njih uz veliki stepen prisutnosti stereotipa i predrasuda da je prosjačenje stil i tradicija života Roma. Sve ovo bi se riješilo uspostavljanjem ili obezbjeđivanjem prihvatilišta u kojem bi se zbrinula sva djeca, ne samo romska, već i ona koja su žrtva nasilja i žrtve ulice. Za to vrijeme bi trebalo paralelno raditi u ekonomskom osnaživanju porodica i njihovoj odgovornosti. Djeca bi se mogla vratiti u porodici tek kada se steknu uslovi za to”, kaže predsjednik organizacije Elvis Beriša.
Osim toga, kako dodaje, problem su i užasno teški uslovi u kojima žive te porodice, zbog čega navode djecu na prosjačenje. “Roditelji često ne mogu da se zaposle, vrlo često ne mogu da ostvare ni pravo na materijalnu pomoć zbog neregulisanja pravnog statusa.Tome diprinosi i to što iako su godinama na ulici niko ih ne dira I država ih pusta da nastave da se time bave”, navodi naš sagovornik.
Ovaj članak je izrađen u okviru Projekta „Balkans ACT (Against the Crime of Trafficking) Now!” koji u Crnoj Gori sprovodi NVO Centar za ženska prava uz podršku NVO Astra i Evropske unije. Stavovi iznijeti u tekstu ne mogu se smatrati stavovima Evropske unije.
