Društvo profesionalnih novinara (DPNCG) poziva pravosudne organe i Vladu da nam konačno saopšte motive napada na novinare i pokušaje ubistava. I na današnji, još jedan negativni jubilej, podsjećamo na farsičnost navodnog rasvjetljavanja napada na novinarku Oliveru Lakić pred dolazak Johanesa Hana, bivšeg komesara za proširenje u Crnu Goru.
I godinu dana nakon toga, policijska saznanja nijesu rezultirala optuženjem. Kao ni u slučajevima prebijanja Tufika Softića, Mladena Stojovića, paljenja vozila „Vijesti“ itd motivi nijesu poznati iako se može pretpostaviti da su oni u tekstovim koji su prethodili ovim teškim slulčajevima.
Uprava policije Crne Gore zvanično je 19. februara 2019. godine saopštila da je razriješen slučaj ranjavanja novinarke „Vijesti“ Olivere Lakić, na koju je pucano ispred zgrade u kojoj živi prije tačno dvije godine.
Do danas nije saopšten motiv, a predmet je povezan sa slučajem ubistva Miodraga Kruščića jer su se, kako je pojašnjeno prethodno iz UP, ova dva slučaja desila u veoma kratkom vremenskom periodu. Kriminalnu grupu je navodno organizovao Filip Bešović koji se nalazi u Istražnom zatvoru, a kao članovi su označeni Mario Milošević, Mijajlo Stojanović, Goran Rakočević, Dejan Vukašinović, Sanja Božović, Luka Bulatović, Filip Knežević i Marinko Rajković. Iako je, prema izjavama predstavnika nadležnih organa, slučaj Lakić prioritet, do danas nije podignuta optužnica za ovaj slučaj a nekima od osumnjičenih je u međuvremenu i istekao pritvor pa su jedan po jedan izlazili na slobodu.
Podsjećamo da je koleginica Lakić i prethodno bila meta napada i prijetnji, te da je na istom mjestu pretučena 2012. godine.
Država koja godinama u fioci drži slučajeve poput ovoga ne može se smatrati mjestom u kom se novinari osjećaju sigurno i u kom mogu bezbjedno raditi svoj posao bez straha da će biti pretučeni, upucani ili ubijeni kao što je to bio slučaj sa urednikom „Dana“ Duškom Jovanovićem.
Evropska komisija stavila je u agendu pristupa Crne Gore rješavanje napada na novinare kao jedan od prioriteta, ali vlasti u Podgorici ne odmiču sa mrtve tačke. O važnosti slobode izražavanja kao stubu demokratije govore teoretski ali to ne pokazuju djelima.
Više puta smo upozoravali a ponavljamo i ovaj put- ako policajci i tužioci ne znaju svoj posao, neka ga prepuste onima koji umiju da rade. Umjesto toga oni bivaju nagrađeni, poput bivšeg višeg tužioca u Bijelom Polju Rifata Hadrovića koji sada u penziji zarađuje „džeparac“ u Savjetu Agencije za sprječavanje korupcije.
Beranska tužiteljka Gorica Golubović koja je vodila slučaj Softića prije Hadrovića, barski tužilac Milenko Magdalinić i njegov prethodnik Zoran Radović (slučaj Stojović), viša tužiteljka Vesna Jovićevićević u čijem je resoru napad na Lakić, podgorička tužiteljka Ljiljana Klikovac koja zadužuje paljenje vozila „Vijesti“ a prethodno je zastupala optužnicu za ubistvo Duška Jovanovića... Oni su rukovodioci istraga, pa neka operativna saznanja Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost kanališu. Umjesto što linijom manjeg otpora pristaju na očekivanja vlasti i hapse njene kritičare.
