Treba li da budem iznenađen činjenicom da je lice s međunarodnih potjernica i svjedok saradnik klana Darka Šarića, Beranac Draško Vuković, proteklih godina, jednim dijelom čak i onda dok sam ja zbog njega i njegovog društva imao policijsku pratnju, bez ikakvih problema obavljao advokatski pripravnički staž u jednoj kancelariji u Beranama?
Možda bi trebalo da budem, ali nijesam. Ako je nakon svega mogao u ovoj državi da sklopi sporazum o priznanju krivice zbog lažnog iskaza u vezi sa mnom i da bude kažnjen samo hiljadu i sedamsto eura, zašto ne bi mogao da bude i advokat. Čovjek ima intelektualne ambicije i to je legitimno. Vjerovatno je o nekom intelektualnom poslu razmišljao i njegov idol Pablo Eskobar, kada više nije znao šta će mu pare i šta će sa parama. Kada su počeli da ih jedu miševi. Moji i putevi Draška Vukovića slučajno su se ukrstili jedne godine kada mu je u centru Berana, na parkingu ispred zgrade Osnovnog suda, odletio džip u vazduh. Napravio sam osnovnu informaciju o tome, i tada sam saznao za njega. Dugo nije dolazio u svoj rodni grad, i samo što je stigao toga dana, nije prošlo ni sat-dva, dok je ispijao kafu u obližnjem kafiću, pod džip je podmetnut eksploziv. Odmah se pročulo da mu je to navodno opomena zbog neraščišćenih poslovnih računa u ovom gradu.
Već te noći, ili eventualno sjutradan, pobjegao je. Neko vrijeme se nije znalo gdje je, a onda je, poslije nekoliko mjeseci, krenula priča da je pao sa 38 kilograma kokaina u Danskoj. Naravno da sam i to napisao, i naravno kada sam u to bio sasvim siguran, prethodno provjerivši iz dva nevezana izvora. Jedan iz policije i drugi iz Drašku suprostavljenih kriminalnih krugova. Od tada se Draško i ja družimo u novinama.
Istog dana kada se na naslovnoj strani pojavio tekst o tome da je Draško u zatvoru u Danskoj, na radnom mjestu, u lokalnom radiju, potražili su me njegovi bliski rođaci. Budući da je tekst bio redakcijski potpisan, interesovali su se ko ga je napisao. Jedan od njih je pri tome imao poprilično povišen glas, dok drugi nije progovorio ni riječ. Kako od mene nijesu mogli saznati ništa, otišli su u Podgoricu. Malo su i tamo zagalamili i priprijetili, rekavši da znaju da sam tekst ja napisao. Glavni urednik nije htio da ih primi, ali im je, profesionalno korektno, pustio demanti na koji ni ja, niti bilo ko nije odgovarao. Nije ni trebalo odgovarati. Prošlo je, naime, samo petnaestak dana, a danski mediji su objavili kako je Draško Vuković spektakularno pobjegao iz zatvora Frederiksund. Opet sam napisao tekst i ovog puta ga potpisao. Da ga demantuje, sada se nije pojavljivao niko. Zanimljivo je da je Drašku to bilo drugi put da pobjegne iz dobro čuvanih evropskih zatvora. Nekoliko godina ranije, pobjegao je i iz zatvora u Luksemburgu, gdje je prethodno propjevao kao slavuj i poslao u zatvor nekoliko Beranaca.
Draško Vuković od tada je bio stalno u bjekstvu, a ja sam nastavio da pišem o putevima droge koji su se ukrštali na sjeveru Crne Gore. Kokaina koji je dolazio iz Latinske Amerike sa jedne strane, i heroina koji je iz dalekog Avganistana, preko Turske, i zatim Crne Gore i zemalja okruženja, sa druge strane, išao ilegalnim kanalima prema zapadu. A glavni trgovci i za jedan i za drugi kanal, bili su Crnogorci.
Sve to se dešavalo početkom 2007. godine, za mene prelomne. Prvog novembra te godine, nešto poslije dvadeset sati ispred kuće, po izlasku iz automobila, dva mladića premlatila su me bejzbol palicama, udarajući isključivo u predjelu glave, što je najprije kvalifikovano kao nanošenje teških tjelesnih povreda, a zatim prekvalifikovano u ubistvo u pokušaju.
Niko od onih za koje sam rekao da sam od njih primao prijetnje, narednih sedam godina nije saslušan. Ni Draško Vuković, koji je sve do pokretanja Balkanskog ratnika, pred međunarodnim potjernicama nalazio utočište u Crnoj Gori, odnosno u Beranama.
Tek kada je beranska policija uhapsila jednog od njegovih prijatelja, on je istog trenutka primio telefonsku dojavu na jednom parkingu u centru, i zatim munjevito automobilom nestao do prigradskog naselja Buče. Tamo je, kod motela, policija pronašla automobil. Draško je zvanično sada bio u bjekstvu i pred crnogorskom policijom.
Dok su ga mediji tražili po zemljama okruženja, najprije će biti da se on čitavo vrijeme skrivao u svojoj porodičnoj kući u beranskom naselju Lužac. Navodno je postojala službena zabilješka jednog policajca koji ga je legitimisao u noćnim satima.
Sasvim sigurno je da je iz Crne Gore otišao za Beograd, kada se prijavio da bude svjedok saradnik u procesu protiv Darka Šarića. To se vidi i iz sudskih spisa iz Srbije, gdje je na pitanje odakle je došao, kazao - iz Crne Gore. Tu je opet propjevao i poslao u zatvor svog bliskog rođaka i još jednog prijatelja, protiv kojih do tog trenutka nije bilo čvrstih dokaza da su umiješani u šverc kokaina iz Latinske Amerike.
Meni se, poslije podmetanja eksploziva pored automobila, opet ispred porodične kuće, 2013. godine, što ovog puta nijesam mogao povezati sa Draškom, život dodatno iskomplikovao. To je period koji sam vrlo teško proživaljavao, a naredne godine u februaru dobio sam policijsku zaštitu.
Te godine, 2014, u julu, Draško se iznenada pojavio u Beranama, gdje je najprije u policiji, a zatim i pred Osnovnim državnim tužiocem, dao iskaz u vezi sa tim ko je naručio moje prebijanje 2007. i ko su izvršioci. Navodno, njegov brat od tetke je to učinio bez njegovog znanja. Platio je momke po petsto eura da me ubiju ili naprave invalidom. Sve to mu je ispričao jednom prilikom u Argentini. Kada je, međutim, slučaj prekvalifikovan u ubistvo u pokušaju, on je ustuknuo i to nije ponovio pred Višim državnim tužiocem. Kazao je da su beranska policija i ODT falsifikovali taj iskaz i da na njemu nije njegov rukopis, jer se on potpisuje ćirilicom, a ne latinicom, ili obratno.
Draško i ja smo tih dana imali i bliski telefonski susret. Kada me je, naime, tadašnji Viši državni tužilac Rifat Hadrović, sadašnji advokat, pozvao da mu, kako mi je rekao, dam nekoliko informacija, što se pretvorilo u dvosatno davanje iskaza pred advokatima osumnjičenih, nije prošlo ni pola sata, zazvonio mi je telefon. Nememorisani broj. Javim se, nikada ne odbijam pozive. Kaže mi čovjek - Draško Vuković ovdje. Želio bi da priča samnom. Sumnjičavo odgovorim da nema o čemu da pričamo, i da sve što ima da kaže, ispriča tužiocu.
Nazovem policijsku pratnju. Provjere i potvrde. Jeste Draškov telefonski broj. U policijskim sam kolima poslije petnaest minuta i na putu za Bijelo Polje, ponovo zove Draško i još jednom traži da pričamo. Odgovaram mu isto kao i prvi put.
Da li je promijenio iskaz prije ili poslije tog telefonskog susreta, ne znam tačno. Slučaj se jedno vrijeme vodio u Višem državnom tužilaštvu, ali je, nakon Draškovog iskaza, u nedostatku materijalnih dokaza istraga zatvorena bez podizanja optužnice.
Onda se, poslije nekog vremena, kada sam već preko Akcije za ljudska prava i londonskog MLDI dobio advokata, i kada je postojala opasnost da odgovara zbog lažnog iskaza, Draško došetao u Osnovno državno tužilaštvo i priznao da je ono prvo bio njegov iskaz i njegov potpis. Nisam shvatio šta je zapravo priznao, da je iskaz tačan ili da je lagao, ali se sporazumio i priznao krivicu. Kažnjen je novčano, onoliko koliko su u tom trenutku koštale patike na njegovim nogama.
Nastavio je mirno da živi u Beranama i sretali smo se skoro svakodnevno. Počeo je da dolazi u kafić, jedini u kojem sam ja, u društvu policije, ispijao kafu i čitao novine. Na parkingu sa kojeg je pobjegao koju godinu ranije, za koji se pričalo da je njegov, kao pečurka je nikla stambena zgrada.
Njegov zet, koji je ranije radio u Upravi policije, kupovao je lokale u Beranama, ne pitajući za cijenu. Tu je nekoliko najatraktivnijih lokala, koji su danas zakupiljeni za trgovine, banke ili kafiće. Sve pod kamerama.
Ne znam gdje se i kako kreće, kada se ne viđa u Beranama, kao što je to, recimo, ovih dana. Supruga mu je iz Latinske Amerike. Draško, očigledno, pere svoju kriminalnu biografiju i odlučio je da ide u advokate.
Naravno da razumijem da advokat Zdravko Begović ima pravo da brani koga god hoće, pa i kriminalce. Posa je posa, što bi se reklo. Ali predsjednik Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović morao je znati ko je Draško Vuković, prije nego što mu je potpisao saglasnost za odrađivanje pripravničke vježbe u jednoj advokatskoj kancelariji u Beranama i naknadno produženje do polovine januara ove godine. Morali su znati to i svi drugi poznati advokati koji su prisustvovali toj sjednici.
Pitam prijatelja, kako je to moguće. Moguće je, kaže on, i da znaš, Draško tu nije ništa kriv. Kriva je Advokatska komora. Trula. Kao i čitav sistem.
Tufik Softić
Izvor: www.vijesti.me
