Izazivanje panike i nereda je drugo krivično djelo, propisano 2003. godine, koje je decenijama čamilo, dok ga se neko nije sjetio kao efikasnog sredstva za suzbijanje nepoželjnog izražavanja. Do kraja prošle 2019. godine za ovo krivično djelo je zabilježeno samo par prijava i to zbog lažnog prijavljivanja postavljanja bombe. Međutim, od početka ove godine, za tri mjeseca, policija je podnijela čak deset krivičnih prijava i to protiv tri novinara, petoro građana zbog pisanja na na društvenim mrežama i jednog zatvorenika. Samo jedna prijava je bila zbog lažne prijave bombe. Posebno karakteristično za primjenu ovog djela je hapšenje.
autorka: Tea Gorjanc Prelević,
izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA)
Još prije nego što je donijet Zakon o slobodi vjeroispovijesti na kraju 2019. godine, i prije sadašnje vanredne situacije zbog koronavirusa, u Crnoj Gori kao da je počelo vanredno stanje za slobodu izražavanja. Počela su hapšenja i kažnjavanja za krivična djela na koja su i pravnici bili zaboravili, kao što su Povreda ugleda Crne Gore i Izazivanje panike i nereda.
Sada, zbog pandemije COVID-19, državni simboli mogu nakratko da odahnu. Prvo himna, koja će se pod prijetnjom kaznom od 700 do 2.000 eura u zvaničnim prilikama slušati u tišini i na nogama. Vlada je iz drugog pokušaja, pri kraju decembra 2019, progurala izmjenu Zakona o javnom redu i miru, kojom je uvedeno kažnjavanje za “neodavanje počasti” državnoj himni. O tom predlogu nije bilo javne rasprave iako se radilo o zakonu koji zadire u ljudska prava. Istina, poslije prvobitnih protesta, u varijanti koja je usvojena, za “sjedenje, zviždanje, stvaranje buke” ili neodavanje počasti himni “na drugi način” kažnjavaće se samo u situacijama kada je zakonom propisano da se himna izvodi, a zabrana ne obuhvata publiku na sportskim utakmicama i osobe sa invaliditetom koje koriste pomagala za kretanje i sjede prilikom izvođenja.
Međutim, iako se može reći da je zabrana zviždanja i stvaranja druge buke korisna da drugima omogući da uživaju u izvođenju himne, za zabranu samog sjedenja u znak protesta nema opravdanja. Jasno je da se ovdje ne kažnjava za “sjedenje”, nego za stav koji se na taj način izražava, a to je protivno samoj suštini prava na slobodu misli i govora.
Isto važi za zastavu. U atmosferi tenzija u državi oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti, trojica mladića su u znak protesta spalila državnu zastavu. Uhapšeni su, stavljeni u pritvor na trideset dana, i brzopotezno osuđeni u prvom stepenu na po dva mjeseca zatvora za krivično djelo Povreda ugleda Crne Gore (“Ko javno izloži poruzi Crnu Goru, njenu zastavu, grb ili himnu, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine”).
Iako, zaista, svega nekoliko država u svijetu izričito dopušta skrnavljenje zastave kao vid izražavanja protesta, mnogo drugih država takva djela u praksi vrlo rijetko i kažnjava.
U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), od presude Vrhovnog suda u slučaju Texas v. Johnson 1989. godine, Prvi amandman Ustava SAD štiti i uništavanje zastave kao vid izražavanja protesta. Gregori Li Džonson je 1984. godine zapalio zastavu za vrijeme političkog skupa republikanaca kao protest protiv politike Ronalda Regana, predsjednika SAD. Zbog toga ga je kaznio sud u Teksasu, ali je Vrhovni sud SAD našao da su i presuda i zakon koji je sankcionisao skrnavljenje zastave protivni Ustavu. Tada je zaključeno da sloboda izražavanja štiti i djela koja većina u društvu doživljava kao uvredljiva, a da neslaganje većine nije dovoljno opravdanje da se ugrozi sloboda govora i jedne osobe. Utvrđeno je da je očigledno cilj krivičnog gonjenja bio suzbijanje političkog stava, što je u SAD nedopustivo.
Komitet za ljudska prava UN i specijalni izvjestioci i predstavnici za slobodu izražavanja UN, Savjeta Evrope, OEBS-a, Organizacije američkih država i Afričke komisije za ljudska prava i prava naroda smatraju da država, njena zastava, grb i himna ne zaslužuju posebnu zaštitu zakonima o kleveti, jer „ni država, ni njeni simboli nemaju osjećanja i zbog toga ne mogu biti pasivni subjekti kod krivičnih djela kojima se povređuje ugled ili reputacija“. Akcija za ljudska prava je na ovaj stav ukazala u inicijativi da se krivično djelo Povreda ugleda Crne Gore briše iz Krivičnog zakonika, posebno jer je još 2011. godine obrisano krivično djelo Kleveta, koje se, za razliku od ovog djela koje štiti državu, odnosilo na povredu ugleda ljudi.
Izazivanje panike i nereda je drugo krivično djelo, propisano 2003. godine, koje je decenijama čamilo, dok ga se neko nije sjetio kao efikasnog sredstva za suzbijanje nepoželjnog izražavanja. Do kraja prošle 2019. godine za ovo krivično djelo je zabilježeno samo par prijava i to zbog lažnog prijavljivanja postavljanja bombe. Međutim, od početka ove godine, za tri mjeseca, policija je podnijela čak deset krivičnih prijava i to protiv tri novinara, petoro građana zbog pisanja na na društvenim mrežama i jednog zatvorenika. Samo jedna prijava je bila zbog lažne prijave bombe. Posebno karakteristično za primjenu ovog djela je hapšenje.
Prva novinarka je uhapšena jer je portal koji je uređivala objavio vijest da će jedinice policije sa Kosova pomagati kolegama u Crnoj Gori. Iako je vijest sadržala upitnik u naslovu i iako je povučena sat vremena kasnije, odmah posle demantija Vlade, iako je Kosovo zvanično priznata država s kojom Crna Gora inače održava vrlo dobre odnose, državni tužilac je u atmosferi jakih emocija poslijee usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti svejedno svrstao u lažnu vijest koja je navodno izazvala paniku. Dvojica novinara su uhapšeni jer su na portalima, manje-više senzacionalistički, objavili nepotvrđenu vijest, sa upitnikom, o tome da je u državnom reprezentativnom objektu došlo do eksplozije. Ispostavilo se da se radi o manjem ,,elektro kvaru”, kako su zvanični organi odmah objavili, a portali i prenijeli, ali su novinari svejedno lišeni slobode. Time su eventualni etički prestupi, kojima je trebalo da se bave medijska samoregulatorna tijela, “riješeni” hapšenjem novinara u krivičnom postupku, što je nedopustivo s aspekta evropskog standarda slobode izražavanja, koji lišavanje slobode dopušta samo kao odgovor na poziv na nasilje ili govor mržnje.
Petoro građana je procesuirano zato što su na društvenim mrežama objavili “lažne vijesti” i tako navodno izazvali paniku. Jedan je na svom profilu napisao “biće rata” kritikujući zvaničnu politiku uz podatak, navodno netačan, da je kroz grad prošlo vozilo sa albanskom zastavom, što je po njemu trebalo da izazove sukobe; drugi je napisao da u Crnoj Gori ima 13 zaraženih korona virusom u vrijeme kad još nije bilo nijedne zaražene osobe, a treća je, takođe netačno u vrijeme objave, napisala da u zemlji ima već 1000 zaraženih, da je šestoro umrlo, i da Crnu Goru očekuje italijanski scenario. Četvrta osoba je posredstvom Vibera objavila netačnu vijest da je jedna osoba zaražena koronavirusom, dok je peta netačno objavila na Instagramu da je čovjek preminuo zbog korona virusa u bolnici u Bijelom Polju. Svi su zbog tih objava uhapšeni i zadržani više časova ili im je određen i pritvor od najmanje 30 dana. S druge strane, nikada niko nije procesuiran, na primjer, zbog širenja nekih drugih lažnih vijesti, kao što je ona da vakcina MMR izaziva autizam, iako je ta, lažna vijest, izazvala i paniku i povratak bolesti koja je bila iskorijenjena.
Problem s krivičnim djelom Izazivanje panike i nereda je što omogućava široko, proizvoljno tumačenje nedefinisanih pojmova “lažna vijest” i “izazivanje panike”, a pritom propisuje ozbiljne, zatvorske kazne. Djelo je oblik klevete, zaostao u Krivičnom zakoniku, iako je sama Kleveta dekriminalizovana 2011. godine, a zatvorska kazna za nju ukinuta još 2003. godine. Akcija za ljudska prava je podnijela inicijativu za ocjenu ustavnosti ovog krivičnog djela ističući da ono dozvoljava pretjerano ograničavanje slobode izražavanja.
Dogodilo se još jedno hapšenje zbog “zločina” na Fejsbuku. Jedna osoba je kažnjena sa čak 500 eura, što je u rangu prosječne plate u Crnoj Gori, jer je ispod teksta s izjavom direktora Uprave policije, napisala uvredljiv nadimak. Istovremeno, Uvreda od 2011. godine nije krivično djelo, sam direktor Uprave policije je rekao da ne bi podnio prijavu da ga je neko pitao, evropski standard nalaže državnim funkcionerima da trpe jaču kritiku, ali bez obzira na sve, Zakon o javnom redu i miru i dalje obezbjeđuje mala vrata za kažnjavanje za uvredu ozbiljnim sankcijama.
Nesigurnost vlasti pred ozbiljnijim izazovima obično se prikazuje strožijim mjerama prema slobodi izražavanja. Svaki državni funkcioner prema evropskom standardu mora da trpi veći nivo kritike od prosječnog čovjeka i zato što lako može da sazove konferenciju za štampu i obezbijedi da se za njegov stav, ili informaciju, npr. o razvoju epidemije, čuje daleko dalje nego za stav bilo kog anonimnog građanina na društvenoj mreži. Država ni zakonodavnom politikom ni praksom ne smije da se pretvori u Velikog brata koji obezbjeđuje šta će ko da kaže i šta će ko da čuje. Ona svoje građane mora da tretira kao odrasle, koji mogu da odluče da paniče nad neprovjerenim postovima, kao što mogu i da vjeruju državnim organima. To povjerenje se ne utjeruje kaznama, već se stiče pružanjem redovnih i istinitih informacija.
Članak je dio projekrta koji Institut za medije sprovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a (National Endowment for Democracy-NED) i u partnerstvu sa organizacijom “Tranzišn onlajn“ i Mrežom za profesionalizaciju medija Jugoistočne Evrope (SEENPM).
https://www.google.com/url?q=https://www.mminstitute.org/20200408.html&source=gmail&ust=1586605367638000&usg=AFQjCNEaz4EgwVq0jp8ieWusx6ap-eyjiQ
