Novinari i urednici često ne prepoznaju razliku između ilegalne migracije, međunarodne prostitucije i trgovine ženama, kao ni između prosjačenja i krivičnog djela trgovine ljudima radi prosjačenja, poručeno je sa treninga za novinare u organizaciji Društava profesionalnih novinara Crne Gore koji je imao za cilj da edukuje učesnike kako profesionalno izvještavati o trgovini ljudima, te kako poštovati prava žrtava.
Načelnik Odjeljenja za borbu protiv trgovine ljudima u Ministarstvu unutrašnjih poslova Željko Spalević kazao je da trgovina ljudskim bićima predstavlja jedan od najgrubljih primjera kršenja ljudskih prava radi stvaranja ilegalnog profita na način što se žrtvama ograničava mogućnost kretanja, onemogućava komunikacija sa porodicom i okolinom, te se u takvim okolnostima na različite načine iskorišćavaju.
Naveo je da Odjeljenje za borbu protiv trgovine ljudima u saradnji sa svojim partnerima iz javnog i civilnog sektora, u kontinuitetu sprovodi osmišljene i ciljane kampanje, prvenstveno usmjerene na podizanje nivoa svijesti cjelokupne javnosti o fenomenu trgovine ljudima/djecom, što ujedno predstavlja i jedan od ciljeva Strategije za borbu protiv trgovine ljudima, kojom je definisana nacionalna politika na polju borbe protiv trgovine ljudima.
Spalević je prisutne upoznao i o sistemima zaštite žrtava trgovine ljudima, te o funkcionisanju Skloništa za žrtave trgovinom ljudima.
“Crna Gora je posljednjih godina prepoznata kao zemlja porijekla, tranzita i destinacije za muškarce, žene i djecu koji su bili žrtve trgovine ljudima. Dominantan oblik iskorišćavanja žrtava trgovine ljudima u našoj zemlji, shodno pravosnažnim osuđujućim presudama je seksualna eksploatacija”, dodao je on.
Spalević je kazao, da je prema podacima kojma raspolažu, u posljenjih pet godina Uprava policije podnijela ukupno pet krivičnih prijava, nadležno tužilaštvo je podiglo dvije optužnice, dok je pred nadležnim sudom donesena jedna pravosnažna osuđujuća presuda za izvršenje krivičnog djela trgovina ljudima.
“Istovremeno, u istom periodu povećan je broj potencijalnih žrtava koje su identifikovane u riziku da postanu žrtve sklapanja nedozvoljenog braka i seksualne eksploatacije”, dodao je Spalević.
Kazao je i da podaci pokazuju da je u periodu od 2015. godine sprovođeno više istraga u pravcu dokazivanja krivičnog djela trgovina ljudima, ali svi predmeti nijesu procesuirani kao djelo trgovine ljudima već su kvalifikovana i druga bliska krivična djela.
Upravo o kvalifikaciji krivičnog djela trgovina ljudima govorio je profesor Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.
Rakočević je kazao da je ovo krivično djelo jako kompleksno i složeno, te da zahtijeva šire tumačenje, te da se ne može izolovano posmatrati.
Odgovarajući na novinarska pitanja, Rakočević je pojasnio da je tanka nit između krivičnog djela trgovina ljudima i srodnih krivičnoh djela.
Na konkretnim primjerima objasnio je kako razlikovati krivično djelo trgovina ljudima u odnosu na ilegalne migracije, ili u odnosu na prostituciju.
“Osnovno je da novinari pri izvještavanju vode računa da zaštite žrtvu, te da spriječe moguću sekundarnu i tercijalnu viktimizaciju žrtve”, kazao je profesor Rakočević.
Novinarka i urednica Vesna Rajković Nenadić kazala je da istraživanja pokazuju da se o trgovini ženama najviše pisalo nakon što bi u javnost dospjela informacija o pronalasku žrtve trgovine, ali da to najčešće nije bio povod za dugoročnije analitičko izvještavanje o fenomenu trgovine ženama.
“Veliki broj objavljenih tekstova je površan, podilazi niskim strastima, te podstiče ili slijedi nedokumentovane afere. Ne radi se o nekima tamo – ‘Ruskinjama, Moldavkama i Rumunkama’, već se radi o žrtvama teškog psihičkog i fizičkog nasilja”, dodala je ona.
Prema riječima Rajković Nenadić, u priči o „nekim tamo prostitutkama” riječ je o elementarnom kršenju temeljnih ljudskih prava, bez obzira na njihovu starost, porijeklo, obrazovanje i prošlost, sve su te djevojke i žene prije svega – žrtve.
Kazala je i da novinari moraju voditi računa o tome da žrtva to nikada ne prestaje biti – čak ni kada se uspije iščupati iz ruku trgovaca ljudima.
“Novinarima nije sve dozvoljeno, oni mogu katastrofalno pogriješiti izvještavajući, te nauditi žrtvama čak i u najboljoj namjeri da im pomognu. Novinari žrtvu treba da zaštite, ponekad i od nje same. Žrtva ne mora znati ono što novinar mora: kakve su moguće opasnosti za nju ukoliko pristane javno govoriti, pogotovo pred kamerama”, kazala je Rajković Nenadić.
Kao posebno važno istakla je da se nikada ne smije otkriti identitet žrtve, te da se glas žrtve mora elektronski izmjeniti, a žrtva (posebno glava) snimati s leđa. Dodatno, žrtvi je neophodno objasniti moguće loše strane objavljivanja priloga, pokazati razumijevanje, ali nipošto ne pristupati sa sažaljenjem.
Učesnici su mogli čuti i savjete koji mogu biti korisni za dobru priču kada je u pitanju izvještavanje o trgovini ljudima.
“Trgovina ljudima može se obraditi kroz niz aspekata: ekonomski, politički, ženska prava/ljudska prava, pravni, bezbjedonosni. Izaberite za priču onaj aspekt o kojem se najmanje pisalo. Veća je mogućnost da ćete reći nešto novo. Najčešće se piše o sudbinama žrtava, izaberite manje korišten pristup temi. Npr. analizu dodjele radnih dozvola”, dodala je Rajković Nenadić.
Trening “Profesionalno izvještavanje o trgovini ljudima, poštovanje prava žrtava” sproveden je u okviru projekta „Balkans ACT (Against the Crime of Trafficking) Now! koji Društvo profesionalnih novinara Crne Gore sporovodi u saradnji sa Centrom za ženska prava.
