Nemogućnost višegodišnjeg prevazilaženja izloženosti neprijatnim efektima stresa, bilo da oni potiču unutar kolektiva, svjedočenju različitim društvenim fenomenima, kao i traumatskim iskustvima na poslu su doveli novinarsku profesiju, sada ne više u stanje stresa, već u izraženi sindrom izgaranja, kaže psiholog Miloš Bulatović.
„Ova situacija kada govorimo o sindromu izgaranja, čini mi se i drugim smetnjama koji smanjuju kvalitet svakodnevnog funkcionisanja, poprilično treba da nas sve alarmira i pokrene na akciju da nešto uradimo povodom toga“, dodaje Bulatović.
Na naše pitanje koliko može biti poguban uticaj stresa na pojedinca koji je svakodnevno izložen različitim stresnim situacijama, kakva je recimo izvještavanje novinara u doba epidemije virusa korona, psiholog pojašnjava da stres, kao jedno visoko izazovno iskustvo u životu pojedinca, može imati dvojaki uticaj.
„Poznata je podjela efekata stresa na tzv. eustres i distres, gdje se pod eustresom nalaze svi oni pozitivni efekti koje izazivaju prijatni životni događaji koji u sebi nose neki benefit, kao što su- rađanje djeteta, vjenčanje, dobijanje posla i dr. Sa druge strane, distres obuhvata sve one negativne efekte koji su prouzrokovani negativnim životnim događajima, koji u suštini nose neki gubitak- gubitak posla, smrt bliske osobe, raskid veze/razvod i dr“, dodaje naš sagovornik.
Kako ocjenjuje, novinarska profesija je posebno izložena ovim negativnim efektima stresa i to iz više razloga.
Prvenstveno, kao i ostale profesije, novinari nijesu pošteđeni doživljaja nesigurnosti koji se odnosi na obezbjeđenje sigurnog dugoročnog radnog angažmana.
„Ta neizvjesnosti se upravo pojačavala u periodu prvog talasa epidemije virusa Covid-19. Nadalje, priroda novinarskog posla je takva da su bili prilicno izloženi, kako se naziva nevidljivom neprijatelju tj.virusu, na način sto su izvještavali sa terena i sto su bili u komunikaciji sa sagovornicima. Ono što sam primjetio i što mi je bilo jako interesantno, jeste izvještavanje jednog broja novinara i novinarki, koju su govorili o tome da su im mjere fizičkog distanciranja i rad od kuće pružili relaksaciju i rasterećenje, jer nijesu bili izloženi prekomjernom stresu, u odnosu na period kada su bili u svojim redakcijama ili dopisništvima“, navodi Bulatović.
Gdje napraviti granicu i kako zaštiti mentalno zdravlje?
Naš sagovornik navodi da je njegov savjet da je uvijek potrebno imati realna očekivanja i pokušati držati privatni segment života što više odvojen od profesionalnog.
„Znam da ovo može zvučati nemoguće, pogotovo što se priličan broj odnosa upravo razvija u poslovnom kontekstu, ali upravo ovaj pristup, o bilo koja profesiji da je riječ, predstavlja jedan zaštitni faktor za svakog pojedinca. Zašto ovo može biti zaštitni faktor? Upravo zbog emocionalne komponente koja je sastavni dio svake osobe. U našem društvenom kontekstu, još mnogo toga treba da uradimo na njegovanju emocionalne stabilnosti i upravljanju istom, kako bismo izbjegli ona reagovanja koja mogu da budu kontraproduktivna, bilo u poslovnom ili privatnom životu“, kaže Bulatović.
Na pitanje koji su najbolji mehanizmi zaštite uz pomoć kojih možemo naučiti da živimo sa stresom, odnosno da se “rehabilitujemo” prije odlaska na posao i ponovnog suočavanja sa zahtjevnim novinarskim zadacima, naš sagovornik kaže da ne postoje gotova rješenja i čarobne riječi, koji mogu jednim potezom da riješe probleme življenja.
„U okviru novinarske profesije, nalaze se osobe sa svojim individualnim razlikama. Jedan pristup koji odgovara jednoj osobi, ne mora značiti da će odgovarati i drugoj osobi, bez obzira sto se obje osobe bave novinarstvom. Najbolji način je da novinari budu svjesni benefita koje mogu imati od psihološke podrške i da istu, u što vjećoj mjeri koriste, na što duži period. Svako rješavanje životnih problema zahtjeva vrijeme i posvećenost od strane onoga ko traži podršku, kao i spremnost da se pomogne, stručnost i razumjevanje onoga koji treba da pruži podršku“, dodaje psiholog.
Zakazala amortizacija i aspsorpcija stresa
Bulatović navodi i da je prilično siguran da je novinarima prijeko potrebna psihološka podrška i to ne samo u ovim okolnostima nove realnosti, već i onda kada sve ovo prođe.
U tom kontekstu ističe i da svaka upravljačka struktura koja se nalazi u bilo kojoj organizaciji sa hijerhijskim uređenjem, gdje postoji podjela na nadređene i podređenje, ima profesionalnu i moralnu obavezu da pruži svojim zaposlenima sigurno i bezbjedno radno okruženje.
„Znate, opšte je poznata stvar iz psihologije rada i menadžmenta da stres treba da ide od podređenih ka nadređenim, tj.da podređeni imaju sigurnost da, poteškoće sa kojima se suočavaju u radu, podijele sa svojim nadređenima, koji će imati kapaciteta i sposobnost da taj stres amortizuju i apsorbuju. Sa druge strane radni nalozi i zadaci treba da idu od strane nadređenih ka podređenim. Čini mi se da nesmetano funkcioniše podjela radnih zadataka i naloga, ali da je zakazala amortizacija i apsorpcija stresa. Mišljenja sam da ovu moju tezu treba provjeriti i ako se ispostavi kao tačnom, treba tražiti rješenja kako da se ovaj segment ojača i osnaži, sve u cilju podizanja kvaliteta života, ne samo novinara, već svakog pojedinca u društvu“, zaključuje Bulatović.
Podsjetimo, Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG) svim novinarima,fotoreporterima i snimateljima koji su se suočili ili se suočavaju sa napadima i prijetnjama obezbjeđuje psihološko savjetovanje.
U prethodnom periodu organizovali smo psihološke treninge za članove našeg udruženja, od kojih su neki bili i u online formi, kao i individualne seanse.
Ukoliko vam je potrebna bilo koja vrsta psihološke podrške budite slobodni da se obratite udruženju na mail Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli., a mi ćemo nakon toga kontaktirati naše saradnike i potruditi se da vam što prije izađemo u susret.
