Pažnja medija je ključni resurs za aktere i učesnike javnih okupljanja, koji žele da se vide, da se čuju njihovi razlozi za okupljanjem kao i njihovi stavovi i zahtjevi, kojima žele da utiču na politiku. Zato mediji, igrajući vitalnu ulogu u društvu, imaju posebno važan zadatak u praćenju i izvještavanju sa javnih okupljanja. Profesionalno izvještavanje je od presudnog značaja kako za učesnike okupljanja tako i za recipijente medijskog sadržaja tj. građane –javnost. Zato se uostalom, prilikom svakoga posmatranja nivoa demokratije i slobode javnog okupljanja i izražavanja u javnom prostoru, posebna pažnja posvećuje medijskoj pokrivenosti i njihovom izvještavanju.
Piše: Branka Katnić
Osvrt autorke analize "Izvještavanje medija o lokalnim javnim okupljanjima u Crnoj Gori"
Analizirajući izvještavanje sa javnih okupljanja u Crnoj Gori pregledali smo više stotina izvještaja, informacija, vijesti, osvrta, izjava i fotografija. Analizirali tekstove, te kako članci uokviruju proteste tj. javna okupljanja, u naslovima, uvodnoj rečenici i strukturi novinarskih priča.
Analiza je pokazala da su mediji podijeljeni kao i naše društvo i da različito gledaju čak i na iste događaje. Svaki medij iz svog ugla, odnosno redakcije, izvještavajući o istoj temi “metodološkim okvirom” slao je različitu poruku i imao različit kontekst. Tako je za neke medije javno okupljanje imalo podršku a za neke bilo samo vidljivo. To sugeriše da je politički stav i upravljanje nad medijem važno kako za izbor vijesti tako i za način izvještavanja.
Na najposjećenim digitalnim medijima u Crnoj Gori svako javno okupljanje imalo je politički okvir i kontekst, pa i ona koja su organizovana iz ekoloških i socio-ekonomskih razloga. Stavljanjem događaja u širi kontekst, naizgled sofisticiranim detaljima a u suštini metodama kojima krše novinarski kodeks, uz kauzalnu interpretaciju, slala se poruka da je događaj posljedica nekog šireg problema u društvu.
Na drugoj strani ista javna okupljanja su pokrivana oslanjanjem na službene definicije jer stav zvaničnika ima veće značenje u percepciji događaja. Tako se javnost indirektno pozivala na preispitivanje zahtjeva učesnika javnih okupljanja. Podstičući sumnje u opravdanost zahtjeva pozivali su se često na zakone i norme, kao da javna okupljanja nijesu sazvana upravo zbog tih zakona i normi.
Tako smo na jednoj strani imali medij koji sugestivno, navijački, afirmativno (što ne smije biti uređivački stil) naslovom, citatom, širim kontekstom, naglašava latentnu funkciju javnih okupljanja kroz generisanje većeg nezadovoljstva i jačanja solidarnosti sa učesnicima javnih okupljanja. Dok na drugoj strani, drugi mediji, delegitimizacijom organizatora ili učesnika okupljanja, sugerišu javnosti da su njihova zalaganja i akcije besmisleni i uzaludni jer takav pojedinac ne može dovesti do uspjeha.
Koristeći se naslovom koji ne odslikava pravu sadržinu izvještaja, fotografijama koje kadriraju učesnike javnih okupljanja u negativnom kontekstu, s namjerom da usmjere veću pažnju na izgled i ponašanje učesnika te bombastičnim izjavama koje šalju prijetne ili pozivaju na nasilje, analizirani mediji, opet na dva različita načina, dva antipoda, jednako šalju krivu sliku o javnim okupljanjima, kršeći novinarski kodeks i utičući na percepciju javnosti.
Javna okupljanja u Crnoj Gori su medijski tretirana i kao neko prijeteće zlo. Takva metoda “demonizacije” protesta je neprofesionalno nametanje zaključka da se radi o opasnosti i šteti po imovinu građana, negativne posljedice, saobraćajni kolaps...
Digitalni lokalni mediji su javna okupljanja pokrivali s distance. Preuzimajući, uglavnom, tekstove sa drugih portala, koji su bliski njihovoj uređivačkoj politici. Najčešće nijesu imali novinara na licu mjesta, na događaju (a gdje nema novinara – nema novinarskog izvještaja). Javna okupljanja na stranicama lokalnih medija su bila tek vidljiva. Neki nijesu pokrivali javna okupljanja ni u njihovom gradu, nego su preuzimali tekst sa srodnog portala.
Zajedničko analiziranim medijima je što nijesu adekvatno objasnili 1pravu suštinu, značenje, implikacije javnih okupljanja u Crnoj Gori. Javna okupljanja su se izvještajima prikazala kao instrument izražavanja nezadovoljstva i potencijalni uzrok problema a ne kao temeljno ljudsko pravo i sloboda kojem je svrha podsticati javnu raspravu i doprinositi demokratskom i inkluzivnom društvu.
Sve u svemu, u analizranim tekstovima jedni mediji su imali tendenciju da ponegdje i trivijalno prikažu javna okupljanja koncentrišući se na dramatične akcije. Drugi su svoje izvještaje fokusirali na spektakl, češće nego na suštinu. Nedostatak argumenata, različitih strana o problemu zbog kojih su i organizovana javna okupljanja nijesu argumentovano i objektivno istraživali i objašnjavali. Pa javnost nije dobro razumjela prednosti ili nedostatke zahtjeva odnosno njihove implikacije na društvo u cjelini. Mediji nijesu puno prostora davali neutralnom, građanskom, agnostičkom ili ateističkom pogledu na okupljanja (u slučaju praćenja litija) kroz prizmu sekularizacije.
Javna okupljanja kao instrument izražavanja stava o raznim pitanjima bitnim za građane u Crnoj Gori se često percipiraju kao instrument izražavanja nezadovoljstva, bunta i potencijalni uzrok nereda i problema, a ne kao korišćenje temeljnog ljudskog prava i slobode kojima je svrha podsticati javnu raspravu i doprinositi demokratskom i inkluzivnom društvu.
Pravo na javno okupljanje zaštićeno je brojnim međunarodnopravnim dokumentima, kao Ustavom Crne Gore, koji svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni protest u skladu sa zakonom. No s obzirom da je svrha javnog okupljanja, između ostaloga, javno izražavanje i promovisanje određenih političkih i socijalnih uvjerenja, to pravo trebalo bi da mediji posmatraju prvenstveno iz perspektive omogućavanja slobode kako bi se što bolje i šire prenijela poruka zbog koje je do okupljanja došlo a ne da se njime manipuliše od strane medija zarad ove ili one političke ili interesne grupacije.
Tri najposjećenija digitalna i nekoliko lokalnih medija u Crnoj Gori poštujući slobodu javne riječi u javnom prostoru, i uglavnom su dobro pokrivali javna okupljanja na početku. Ona su bila vidljiva sa profesionalno prenesenim zahtjevima i stavovima. Međutim, kasnije u epizodnom izvještavanju, osim osnovnih informacija u javnom interesu, uočena su kršenja novinarskog kodeksa i primjeri iz medijske prakse koji izlaze iz okvira profesionalnog, objektivnog i nepristrasnog izvještavanja.
Stoga bi valjalo preduzeti neke korake, smjernice ili preporuke novinarskih udruženja, instituta i asocijacja, kako bi se osiguralo pravično, objektivno i uravnoteženo izvještavanje novinara i medija, zarad poboljšanja pokrivanja i izvještavanja sa javnih okupljanja i protesta u Crnoj Gori.
Novinarska udruženja, instituti i asocijacije u Crnoj Gori treba da sačine preporuke o izvještavanju sa javnih okupljanja. Kroz preporuke treba da afirmišu slobodu govora u javnom prostoru.
Objasniti stavove i razloge ključnih učesnika i organizatora, precizno artikulisati njihova stajališta, to je suština odgovornosti medija u demokratskim sistemima-pružanje relevantnih dokaza za zagovaranje ovoga ili onoga zahtjeva.
Novinari i mediji treba da daju različita gledišta o važnim pitanjima koja se tiču događaja, pa i onda kada su ti stavovi sukobljeni a posebno stavove onih koji su obespravljeni ali bez šireg konteksta.
Novinari treba da odgovore svojoj svrsi i objasne osnovne implikacije javnih okupljanja jer javnost često ne razumije zbog čega, kako, zašto, protesti i javna okupljanja a ne krivotvoreći istinu i ne nudeći kontekst.
Novinari i mediji treba da razvijaju uvažavanje javnih okupljanja i protesta kao održivog oblika demokratije ali profesionalnim i objektivnim pokrivanjem i izvještavanjem. Tako će se jedino, javnost navići i naučiti na taj vid demokratije, poštovanja ljudskih prava i slobode govora u javnom prostoru – javna okupljanja.
-------
Ova analiza nastala je u okviru projekta “Novinari za slobodu okupljanja” koji je podržan kroz Program malih grantova u okviru projekta “Okupljanja za ljudska prava: Sloboda javne riječi u javnom prostoru’’, koji sprovodi Institut alternativa u partnerstvu sa Akcijom za ljudska prava, a podržava Evropska unija. Sadržaj ove analize predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Evropskeunije i Instituta alternativa.
