Bitka za Javni servis uvijek je bila motiv političarima, a visoke apanaže i uticaj – motiv za otimanje o mjesto generalnog direktora i žmurenje na politička očekivanja od uredništva.
Ako se ima u vidu da na sjeveru države i dalje Javni servis ima ključni opseg, ne čudi što sve partije hoće kontrolu nad njim. Sjetimo se negativne uloge nekih kolega (ako ih možemo tako percipirati) tokom rata 90-tih, činjenice da u Crnoj Gori, ali ni u regionu, niko nije odgovarao za promovisanje huškanja na rat, zločine…
Podsjetimo se i na direktore, urednike po volji i za potrebe bivšeg režima i njegove sive eminencije…
Vlast se promjenila, ali ne i potreba da se stavi politička „šapa“ na Javni servis, da se bude dobar sa generalnim, da generalni bude dobar sa ključnim donosiocima odluka, da urednici ne misle previše o Etičkom kodeksu ako to nije po volji političara…
Zato smo svjedoci jedne političke sapunice koja se odigravala prilikom usvajanja medijskih zakona. Puna usta „IBAR-a“ i “prepucavanja” na temu ko laže a ko govori istinu, imala su primat i u samim medijima, umjesto priče o tome šta donose tri zakona: Zakon o medijima, Zakon audiovizuelnim uslugama i Zakon o nacionalnom javnom emiteru Radio televizije Crne Gore.
Priprema i izrada zakona trajala je za vrijeme prošle Vlade a tadašnji i sadašnji šef Direktorata za medije i naš bivši kolega (što je važna činjenica) mjesecima je sa saradnicima, civilnim sektorom i ekspertima Savjeta Evrope tražio najbolja rješenja. Da mediji budu profesionalni, da Agencija za elektronske medije kao nezavisni regulator bolje radi svoj posao, da se pogura nerješeno pitanje samoregulacije u većini medija, da pojedini portali prestanu da budu ostrva koja mogu da pišu što i koliko hoće bez ikakve odgovornosti, da se uredništvo i direktor Javnog servisa liše političkog uticaja ali i privilegije javnih sponzorstava….
Ali, društvo je uglavnom bilo uspavano, na javnim raspravama se drijemalo, a političari su se probudili kad je trebalo da pritisnu zeleni taster za standarde EU i CoE. Jer, standardi su standardi samo ako njima idu u prilog, tako je bilo i tako je i ostalo.
Istina, interesni lobiji su bili aktivni sve vrijeme, kao i oni koji misle da je funkcija generalnog skrojena baš za njih.
Znači, nije ključno pitanje medija i njihove uloge u društvu (što je fokus nacrta zakona), već pitanje političkog prestiža i uticaja. A to je upravo ono što eksperti Savjeta Evrope kažu da se ne smije, posebno ne na Javnom servisu. Urednička nezavisnost i institucionalna autonomija, koja podrazumjeva i finansiranje, zapošljavanje, upravo je fokus i cilj ovih zakona. Posebno o Javnom servisu. I ovaj put smo pokazali da nam to nije cilj.
U prilogu tome je i priča o Savjetu RTCG i Savjetu Agencije za elektronske medije. Ne može se gumicom obrisati njihov sastav i početi ispočetka (kad novi zakoni stupe na snagu), koliko god pojedinci/članovi bili loši i ne znaju posao, i nije ih briga za javni, već se rukovode ličnim interesima.
Svrha medija je da izvještavaju, analiziriraju, objašnjavaju građanima. Zato uredništva i novinari moraju biti slobodni, bez uticaja, pritisaka – bilo političkih ili finansijskih. I to je svrha zakona, koje političari očito nisu čitali jer im ne pada na pamet da se drže tih pravila. Ali, urednici i novinari moraju. I to se ne smije dovesti u pitanje ni navodno antikoruptivnim odlukama Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Jer, ona je odgovorne urednike RTCG prošle godine proglasila javnim funkcinerima.
Gdje su to novinari i urednici javni zvaničnici? Oni rade posao od javnog značaja, ali funkcioneri, sigurno nisu. I koja je to praksa na koju se ASK pozvao?
Nema ni prakse da premijer, mimo resornog Ministastva, predlaže amandmane na zakone i traži ekspertizu iz Brisela kao što je to sada bilo u slučaju Zakona o RTCG, kada je kabinet predsjednika Vlade Milojka Spajića amandmanski mijenjao odredbe oko kojih su Ministarstvo, civilni sektor i Savjet Evrope našli zajednički jezik, a Evropka komisija se saglasila.
Premijerov kabinet je predložio izmjenu pojedinih stavki u Nacrtu zakona Ministarstva kulture i medija između ostalog i onih kojima je uslov za izbor direktora RTCG smanjen sa 10 godina radnog iskustva na pet sa visokom stručnom spremom.
Dok su Zakon o medijima i o AMV uslugama već počeli da važe od osmog juna, Zakon o RTCG je ponovo usvojen u Skupštini 19. juna, jer je prvobitno predsjednik odbio da ga potpiše. Time je međutim njegova primjena samo kratko odložena, jer je predsjednik nakon što zakone parlament drugi put usvoji u obavezi da ga potpiše, ma što o njemu mislio.
Koliko je premijeru (kao i svakom prije njega na toj poziciji) stalo da Javnim servisom rukovode podobni, potvrđuje i “obavezujuće” uputstvo članovima Vlade da ne pihvataju u Skupštini amandmane na “IBAR” zakone, među kojima su i medijski, bez saglasnosti Vlade. Kada je ministar pravde prekršio to pravilo i slučaju zakona iz svoje oblasti, opozvan je i sljedeći dan nije branio zakone. Sada mu se smiješi smjena sa tog mjesta. Toliko o struci, nezavisnosti i jačanju institucija i medija.
Autorka: Mila Radulović
Text je preuzet sa sajta Instituta za medije https://www.mminstitute.org/blog/2024/07/03/bitka-za-javni-servis/.
