Između kordona policije, koja je ispaljivala suzavac, i demonstranata, koji su bacali flaše i kamenice, našla se novinarka TV Vijesti Danijela Lasica, 6. septembra 2021. godine, na Trgu kralja Nikole na Cetinju. “Bliski susreti” policije i demonstranata, kojima je povod za okupljanje i proteste bilo ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori Joanikija, dešavali su se i dan ranije na Belvederu. Lasica je izvještavala i tada, kako kaže, na samo par metara od blokade i ljudi koji su protestovali.
„Iza mene su bili ljudi na blokadama, vrlo ljuti zbog svega što se dešavalo tih dana na Cetinju. Umorni, nervozni, iznevjereni, razočarani... Bijesni u tom trenutku i na medijsku kuću kojoj pripadam. Ljudi su vikali, psovali, u jednom momentu bukvalno su mi bili iza leđa. Pomislila sam da moram biti mirna i razmišljati o tome što pričam, i da je to sastavni dio posla“, sjeća se novinarka.
Kaže da je svjesna da je mogla imati neku „sigurniju lokaciju“ i da su joj mnoge kolege rekle da se nepotrebno izlagala opasnosti. Sebi zamjera što nije imala gas
masku, jer je „suzavac bio nepodnošljiv“, a jednako neprijatno iskustvo imala je i ranije izvještavajući sa protesta Demokratskog fronta ispred Skupštine Crne Gore.
Svjesna rizika i izazova/ Danijela Lasica, Foto Lion Hodzic, DPNCG
Upravo na jednom od tih protesta policija je bacila suzavac i na novinare, koji su kasnije svjedočili da su nosili obilježja Press i da je službenicima Uprave policije bilo jasno da su medijski radnici.
I kao što se 2021. godine građanima koji su protestvovali na Belvederu nije svidjela uređivačka politika TV Vijesti, tako su se pristalice tadašnjeg DF-a 2015. godine protivile načinu izvještavanja RTCG-a, pa je tadašnja novinarka tog medija Ivana Šebek bila onemogućena završi posao. Oni su Šebek, vrijeđali pogrdnim nazivima.
Ivana Šebek je kasnije, gostujući u Dnevniku RTCG, saopštila da se ona i ekipa nijesu osjećali bezbjedno tokom protesta.
Danijela Lasica kaže da je njena odluka bila da rizikuje: „Sva ta iskustva su bila u nekoj mjeri traumatična, ali opet mogu da kažem da su vjerovatno i momenti u mojoj karijeri na koje sam najponosnija... Ipak, procijenila sam da, ako gledaocima moje medijske kuće želim da pokažem pravu sliku sa terena i izvijestim na najbolji način, onda moram biti tu. To od mene nije tražilo uredništvo, čak mi je i savjetovano da se uključim sa neke bezbjedne lokacije. Odluka je bila isključivo moja“, objašnjava novinarka TV Vijesti.
U Crnoj Gori ne postoji praksa procjene rizika za novinare/ke koji izvještavaju sa javnih okupljanja i protesta. Mediji često šalju neiskusne novinare da prate proteste a većina medija, nema protokole za hitnu intervenciju u slučaju ugrožavanja bezbjednosti novinara u tim situacijama, iako javna okupljanja, nose povećan rizik za novinarske ekipe.
Novinar i član Komisije za praćenje istraga napada na novinare Predrag Nikolić kaže da praksa procjene rizika uglavnom ne postoji i da se sve uglavnom svodi na snalaženje novinara.
“Medijske kuće bi trebalo da budu obavezne da obave procjenu rizika kada šalju ekipe na skupove povećanog rizika, kao i plan pokrivanja rizičnih događaja. A na samom mjestu događanja da im se obezbijedi sva neophodna infrastruktura i osnovna zaštita, a kasnije, ako je potrebno, i psihološka i pravna pomoć“, poručuje Nikolić.
Procijena rizika bi trebalo biti obaveza/ Predrag Nikolić , Foto vijesti.me
On objašnjava da se u polarizovanom društvu kao što je crnogorsko, „pojedini mediji doživljavaju kao predstavnici 'neprijateljske strane', pa je, u zavisnosti od organizatora i vrste skupa, to dodatna prijetnja“. Nikolić podsjeća da je izmjenama Krivičnog zakonika Crne Gore iz 2021. godine propisana veća krivičnopravna zaštita novinara. Usvojeno je, između ostalog, i novo krivično djelo „sprečavanje novinara u vršenju profesionalnih zadataka“. Prema njegovim riječima, medijske kuće prvo treba da usvoje protokole, a nakon toga treba uspostaviti efikasniju saradnju sa policijom, te edukovati novinare koji izvještavaju sa protesta.
Prema podacima Sindikata medija Crne Gore od 2014. godine, kada su počeli praćenje, zabilježeno je 11 napada na novinare na javnim okupljanjima. Posljednji takav napad registrovan je u decembru 2022. godine. Istovremeno, zabilježena su 24 direktna napada na novinare, koji uključuju fizičku silu ili nasrtaje. Kada je riječ o napadima ove vrste, može se govoriti o značajnom trendu rasta, jer ih je od 2014. do 2020. bilo osam, a od 2021. do danas 16.
Oni su prije tri godine, objavili „Smjernice za procjenu rizika za medijsku djelatnost: Izgradnja kulture bezbjednosti u Crnoj Gori“.
„To je bio prvi pokušaj uspostavljanja standarda zaštite novinara na terenu. Nacionalni javni emiter, Radio televizija Crne Gore (RTCG), napravio je korak naprijed izradom Akta o procjeni rizika u februaru 2023. godine. Međutim, taj dokument nije fokusiran na specifične izazove novinarskog posla, već se više bavi tehničko-tehnološkim i sigurnosnim aspektima radnog okruženja“, kaže Marijana Camović Veličković iz SMCG.
Istraživanje koje su oni sproveli lani pokazalo je da 57 odsto anketiranih novinara/ki nije upoznato sa postojanjem posebnih smjernica i protokola vezanih za bezbjednost na radu, dok njih 27 odsto smatra da takvi protokoli ne postoje. Samo 16 odsto ispitanika/ca je potvrdilo da njihov poslodavac ima takve politike, ali većina nije mogla konkretno navesti njihove detalje.
„Tek svaki peti novinar smatra da postoje jasna uputstva prilikom izvještavanja sa rizičnih događaja. Mladi novinari su posebno nezaštićeni – samo 10 odsto ispitanika smatra da se novi novinari obučavaju o tim rizicima pri dolasku u redakcije“, kažu u SMCG.
Prvi korak ka bezbjednosti novinara na javnim okupljanjima je, kako kažu, sistematska procjena rizika za svako izvještavanje sa potencijalno opasnih događaja. „Novinari/ke na terenu treba da imaju neophodnu zaštitnu opremu, a treba i kreirati jasna uputstva za novinare, uključujući preporuke o ruti kretanja i mapiranju sigurnih zona“, preporučuje aktivistkinja SMCG.
Važnost adekvatne opreme novinara/ki na javnim okupljanjima potencira i Nikolić, koji kaže da je neophodna prepoznatljivost koja se može postići nošenjem prsluka sa natpisom press. „Pored toga, u izvještavanju sa rizičnih skupova, postoji čitav niz dodatne opreme – zaštitne kacige, naočare, gas maske, kamere na tijelu, razne aplikacije za hitne slučajeve... Pored vidljive identifikacije, bitna je priprema u smislu dobrog planiranja praćenja događaja, koordinacija ekipe na terenu i redakcije, uspostavljanje komunikacije sa policijom, adekvatni stav i ponašanje u okviru samog događaja sa okupljenima...“, objašnjava on.
Uporedo, kaže Nikolić, neophodna je edukacija javnosti o ulozi novinara/ki i medija u društvu. Kao dobar primjer navodi iskustva iz Hrvatske.
„Prije dvije godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova te države, Hrvatsko društvo novinara i Sindikat novinara potpisali su Protokol o postupanju policije, novinara i drugih medijskih djelatnika na javnim okupljanjima od interesa javnosti“, kaže Nikolić.
Standardi Savjeta Evrope i praksa u EU
Pitanjima bezbjednosti novinara na protestima bavio se i Savjet Evrope. Kako su medijski poslenici često meta napada policije ili njenog nerazumijevanja medijskog posla, SE je u brošuri koja se tiče ove problematike sačinio i konkretne preporuke.
“Pripadnici organa sprovođenja zakona imaju ustavnu obavezu da ne sprečavaju ili opstruišu rad novinara tokom demonstracija. Novinari imaju pravo na pravično i suzdržano postupanje policije prema njima…. Viši policijski službenici koji su odgovorni za postupanje policije imaju obvezu da obezbede da su svi policajci koji obezbeđuju događaj adekvatno obučeni i informisani o ulozi novinara, a posebno tokom javnih demonstracija..,” neke su od njih.
Navode i da “namerni pokušaji da se oduzme ili ošteti oprema novinara, ili da se spreči izveštavanje predstavlja krivično delo, a odgovorni za takvo postupanje krivično odgovoraju u skladu sa zakonom. Oduzimanje štampanog materijala, video ili audio zapisa i sl. predstavlja delo cenzure i kao takvo je zabranjeno međunarodnim standardima”.
U istim preporukama navodi se da za proteste nijesu potrebne posebne akreditacije.
U Ujedinjenom Kraljevstvu je sklopljen sporazum između nekoliko novinarskih sindikata i policijskih snaga u zemlji, koji daje smjernice policiji da treba dopustiti i pomoći medijima da izvršavaju svoje odgovornosti izvještavanja s mjesta događaja, pod uslovom da mediji ne ometaju policijske aktivnosti, kao Iida treba dogovoriti pravila za policiju o pošoivanju novinarskih iskaznica kao oblika medijske identifikacije.
Francuska radi na obukama za policiju s ciljem olakšavanja međusobnog razumijevanja između novinara i policije i osiguravanja sigurnosti novinara tokom javnih demonstracija.
Nakon nekoliko slučajeva napada na novinare na javnim okupljanjima, brisanja snimaka sa telefona dopisniku Novosti iz Nikšića Veliši Kadiću, kao i hapšenja nekoliko novinara (nevezano za proteste) Društvo profesionalnih novinara je pripremilo kratke preporuke kolegama, kako se da ponašanju u takvim prilikama. U dokumentu, čija je autorka advokatica DPNCG Maja Živković, navodi se da “na terenu, novinar/fotoreporter treba da ima validnu, jasnu i čitku legitimaciju, sa fotografijom, iz koje se utvrđuje da je zaposlen/a u određenom mediju ili medijskoj organizaciji, ili da za iste radi po drugom pravnom osnovu.
“Novinar/fotoreporter treba uvijek da ostane staložen/a i profesionalan/na kada mu/joj prilazi policijski službenik, ali i bez straha, ukoliko postupa uladu sa zakonom, i da nastavi sa izvještava/snima, uključujući i samu interakciju sa policijom.. Policija ne može novinarima/fotoreporterima da oduzima predmete, podatke, snimljeni materijal… ”, neke su preporuka.
Iz SMCG preporučuju da se novinari kreću u grupama od najmanje dvoje ljudi, jer će u nepredviđenim situacijama moći da se zaštite i pomognu jedni drugima. Takođe, poželjno je da, ukoliko okolnosti to dozvoljavaju, prije početka protesta stupe u kontakt sa policijom, kako bi izbjegli, eventualno, poistovjećivanje sa učesnicima skupa i bili prepoznati kao medijski radnici.
Među njima je i savjet da je „u situacijama kada demonstracije prerastu u nasilje, ključno da novinari ne budu između demonstranata i policije, jer se ta zona često pretvara u epicentar sukoba“. Novinari bi, takođe trebalo da se unaprijed pripreme za potencijalno rizične situacije – od analize atmosfere i procjene mogućih opasnosti, do planiranja sigurnosnih koraka u slučaju eskalacije nasilja.
Medijske kuće moraju investirati u obuku
Direktor Direktorata za medije u Ministarstvu kulture Neđeljko Rudović, smatra da je neophodno razviti jasnije i brže protokole za hitnu intervenciju u situacijama kada je bezbjednost novinara ugrožena. To, objašnjava on, uključuje brzo obavještavanje policije i drugih relevantnih službi, kao i saradnju sa organizacijama za ljudska prava koje pružaju pomoć novinarima u kriznim situacijama.
„Nažalost, praksa procjene rizika novinara/ki prilikom izvještavanja sa protestnih skupova nije dovoljno razvijena i nije uvijek sistematska. Novinari i novinarke su često izloženi rizicima, ali ti rizici nisu uvijek predvidivi. Ministarstvo kulture i medija, zajedno sa relevantnim institucijama, treba da nastavi sa razvijanjem strategija koje će pomoći u boljoj procjeni rizika i povećanju sigurnosti novinara na terenu. Medijske kuće moraju investirati u obuku novinara o bezbjednosnim procedurama tokom izvještavanja sa protesta“, preporučuje Rudović.
Kako kaže, mnoge zemlje imaju razvijene protokole za zaštitu novinara, posebno u kriznim situacijama. Na primjer, u nekim evropskim zemljama, objašnjava, „postoje posebne jedinice koje se bave zaštitom novinara, kao i zakonske obaveze koje osiguravaju njihovu sigurnost tokom izvještavanja“.
Sagovornici i standardi koji se praktikuju u nekim zemljama ukazuju da potrebu da redakcije rade na edukacijama izvještača i obezbjeđivanju adekvatne opreme, kao i da je potrebna obuka same policije kako bi razumjela važnost novinarskog posla.
Autorka: Dragana Šćepanović, Urednica: Vesna Rajković Nenadić
Objavljeno: 18.4. 2025. godine
Tekst je dio projekta „Efektivna prevencija i zaštita novinara u Crnoj Gori“ koji sprovode Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG), Udruženje za odgovorni i održivi razvoj (UZOR) i Hanns Seidel fondacija uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva javne uprave. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije, Ministarstva javne uprave i partnera.
