Finansijski izvještaj Fonda zdravstva, pokazuje da su poreski obveznici u prethodnih pet godina u zdravstveni sistem Crne Gore uložili više od milijarde eura. Više od trećine tog novca otišlo je za plaćanje lijekova koji su potrošeni u zdravstvenim ustanovama ili su, o trošku Fonda, pacijentima izdati na recept u državnim i privatnim apotekama.
Podaci iz Izvještaja pokazuju i da se unutar budžeta zdravstvenih institucija za lijekove izdvaja 46 odsto novca, odnosno 37 procenata unutar ukupnog budžeta za održavanje zdravstvenog sistema. A ti troškovi iz godine u godinu rastu.
Prema podacima dostavljenim iz Fonda zdravstva Crna Gora, na lijekove i medicinska sredstva svake godine odlazi, u prosjeku, tri do pet miliona eura više. Pri tom potrošena suma ne može da ostane u okvirima planiranog budžeta.
Tako je u 2016. godini planirano da će se na lijekove i medicinska pomagala potrošiti oko 49, a otišlo je skoro 68 miliona eura. U 2017. početni budžet bio je 52 miliona, da bi do kraja godine troškovi stigli do blizu 70 miliona. I tokom prošle godine stvarnost je nadmašila planere: projektovani budžet za lijekove i medicinska sredstva bio je 57, a potrošeno je oko 70 miliona.
Kada je riječ samo o lijekovima, i vrijednost njihove potrošnje konstantno raste, pa se kretala od 50 miliona u 2016. godini, do 65 miliona u 2018.
Za ovu godinu za nabavku lijekova i medicinskih pomagala planiran je budžet od 72,5 miliona eura, što ukazuje da su planeri pokušali prihvatiti realnost - budžet je za skoro 15 miliona više od onoga s početka prošle godine (rađena su dva rebalansa) ali je zato na nivou prošlogodišnjih troškova.
Taj iznos (72,5 miliona) predstavlja više od deset odsto ukupnog budžeta državnih fondova (za Fond zdravstva, Fond PIO... namijenjeno je ukupno 700 miliona), odnosno oko tri odsto ukupnog ovogodišnjeg budžeta (oko 2,4 milijarde). Zato su i stručna i laička javnost zainteresovani za razloge konstantnog rasta tih troškova i eventualne mogućnosti za uštetede.
Iz Fonda potvrđuju da potrošnja lijekova ima trend rasta, s tim što ističu da potrošnja lijekova izdatih na recept, u posmatranom periodu, raste brže od potrošnje ljekova u JZU. To se objašnjava ponovnim uključenjem velikog broja privatnih apoteka u sistem podjele lijekova na recept.
„Jedan od glavnih razloga povećane potrošnje je veća dostupnost lijekova i bolja snabdjevenost tržišta. Prije svega zbog donošenja nove Liste lijekova, koja je u primjeni od marta 2018. godine, a kojom su uvedeni novi lijekovi i posebno skupi ljekovi za savremene terapije u liječenju osiguranih lica Fonda“ kaže direktor Fonda za zdravstvo Sead Čirgić.
Lista lijekova (medikamenti koje pacijenti nabavljaju o trošku Fonda), „revidirana“ je dva puta tokom 2018. i na njoj se od tada nalazi preko 100 novih lijekova.
Rijetki su oni koji vide problem kada je riječ o proširenju Liste i povećane dostupnosti lijekova na recept. To, međutim, nije slučaj kada se govori i o cijeni koju za te lijekove plaća Fond, odnosno poreski obveznici.
Prema podacimo do kojih je došla NVO KOD postoji značajan broj lijekova (najmanje 21) koji se u Crnoj Gori prodaju po znatno većim cijenama nego u Srbiji, a cijena 18 vrsta tih medikamenata od dvostruko do petostruko je skuplja na našem tržištu.
Tako „kodioval“ u Crnoj Gori košta od 18 do 19 eura, a njegova cijena u Srbiji je devet eura. „Ksalatan“ u Srbiji košta četiri, a u Crnoj Gori 14 eura. Cijena „kosopta“ u Crnoj Gori je 13, a u Srbiji četiri eura. Lijek „tritace“ se u Crnoj Gori može kupiti za 5,2 eura, a u Srbiji za 1,5 eura. Cijena „seroksata“ je pet puta niža u Srbiji, gdje košta 2,63 eura, a kod nas je 10,8 eura. Lijek „valsakor“ kod nas košta 9,46 eura, a na srpskom tržištu 1,96 eura...
Adekvatan odgovor, na pitanje zbog čega je tolika razlika u cijeni, već više od godinu ne daju iz Ministarstva zdravlja, a ni Ministarstva ekonomije.
U Ministarstvu zdravlja rekli su nam da nijedan lijek koji se nalazi na Listi ljekova koje plaća država ne može imati cijenu koja je veća od prosječne cijene tog lijeka iz tri zemlje: Srbije, Hrvatske i Slovenije. I to je tzv. maksimalna utvrđena cijena.
Za kontrolu cijena i kvalitet lijekova koje plaća država nadležni su Ministarstvo zdravlja, Fond zdravstva i Agencija za lijekove. „Za cijene lijekova koji se nalaze na slobodnom tržištu, odnosno inspekcijski nadzor nad cijenama ljekova u prometu na osnovu Zakona o ljekovima vrši organ državne uprave nadležan za poslove ekonomije“, kažu iz Ministarstva zdravlja.
Iz Ministarstva ekonomije od sredine marta nijesu nam odgovorili na pitanja da li ima racionalnog i ekonomski objašnjivog (opravdanog) razloga za tolike razlike u cijenama. A bez odgovora je ostalo ipitanje da li su poslali inspekciju koja bi ispitala navode KOD-a.
Dok nadležni ćute, ekonomski analitičari, predstavnici NVO i opozicioni poslanici smatraju da objašnjenje za (pre)skupe lijekove u Crnoj Gori treba tražiti negdje između realnih ograničenja malog tržišta, lošeg vođenja zdravstvene politike i postojanja monopola na ovdašnjem farmaceutskom tržištu.
Ekonomska analitičarka Mila Kasalica ističe da je, globalno gledano, „tržište lijekova neosjetljivo na ekonomske zakonomjernosti, pošto globalni farmaceutski konglomerati samostalno određuju cijene ljekova, bez uticaja ponude i tražnje, zaliha, proizvodnje, troškova“. U okruženju se, kaže Kasalica, mogu prepoznati slični modeli: „Najvažniji atribut svih regionalnih tržišta je da su uticaji regulisanog/ administrativnog segmenta opredjeljujući za određivanje cijena ljekova“. I napominje da se u ovdašnjem sistemu prepoznaju dodatne otežavajuće okolnosti. „Lokalno, crnogorski zdravstveni sistem je u raljama decenijskog služenja nekvalitenim političarima i slabo fokusiranim medicinskim radnicima koji su, ponekad, nerazumljivo posvećeni politici.“
Kao posljedicu takvog stanja Kasalica navodi činjenicu da litar medicinskog alkohola u Podgorici ima makar tri puta veću cijenu nego u Beogradu. „To ni jedan ekonomski princip ne može imparcijalno (objektivno) objasniti. A, kad na nivou banalnosti nema jednostavnih argumenata, tada je suština toliko velikih razlika u cijenama lijekova - lokalno i regionalno – ekonomski neobjašnjiva“, kaže Kasalica pokušavajući, ipak, da ovom „fenomenu“ da ekonomski kontekst.
Počinje od toga da je Crna Gora malo tržište na kome je ukupna makro-nabavka medikamenata je nedovoljna da bi se dobili značajniji rabati proizvođača i veletrgovaca. Tu tvrdnji potvrđuju i drugi sagovornici.
Tako naš sagovornik iz faramaceutske branše navodi primjer lijeka Xarelto, antikoagulacionog sredstva koje smanjuje sklonost krvi da formira ugruške. Cijena ovog lijeka u Srbiji je 49 eura, a u Crnoj Gori 83 eura. Proizvođač je njemačka faramaceutska kompanija Bayer. On kaže da je lično kontaktirao proizvođača i pitao ga za toliku razliku u cijeni, i da je dobio odgovor “da je to njihova odluka da se na taj način formira cijena prema Crnoj Gori, odnosno prema Srbiji”. Kako Bayer jedini ima licencu za prodaju tog lijeka , logično je da može sam određivati njegovu cijenu na pojedinim tržištima, kaže naš sagovornik.
Kao sledeći ekonomski razlog za postojanje cjenovnih anomalija na ovdašnjem tržištu lijekova Kasalica navodi nezainteresovanost nadležnih da jačaju transparentnost, dijele informacije i omoguće uporedivost podataka. „Sve to implicitno povećava cijene ljekova, uzrokovane odsustvom pravilne kontrole potrošnje“.
Ona podsjeća i na izjavu ranijeg ministra zdravlja Budmira Šegrta, koji je u parlamentu ukazao na problem “da prilikom planiranja budžeta zdravstva za 2015. godinu nije bilo moguće precizno utvrditi potreban iznos sredstava, s obzirom da u zdravstvenom sistemu nije bilo adekvatne kontrole potrošnje.”
I kao treći razlog za visoku cijenu lijekova u Crnoj Gori navodi „finansijsku nedisciplinu javnih institucija koje se bave budžetskom podrškom poslovima nabavke ljekova“. Dakle, suprotno čestim tvrdnjama vladinih zvaničnika, država se pokazala kao prilično neuredan platiša.
Njenu tvrdnju potvrđuje i to što je, tokom prošle godine, budžet FZO rebalansima uvećan za 25 miliona. A preko tri petine tog iznosa (16 miliona) potrošene su za hitno plaćanje lijekova nabavljanih prethodnih godina. Ali ne i plaćenih. Dodatni problem stvara činjenica da ti dugovi nijesu bili prikazani na vidljiv/transprentan način.
Priča o dobavljačima koji su spremni da svog kupca, odnosno državu, godinama čekaju da plati račune dovodi nas i do priče o postojanju monopola na ovdašnjem tržišti lijekova i medicinskih preparata/pomagala.
Na osnovu podataka o ukupnim prihodima industrije farmaceutskih kompanija u periodu 2015-2017-e, može se zaključiti da tri kompanije čine skoro 70 odsto tržišta (Montefarm, Glosariji I Farmegra) I da su one prije svega veletrgovci.
Ti podaci ukazuju da, makar formalno, konkurencija postoji. Ali bi se, sumnjaju mnogi, moglo govoriti i oligopolu.
Poslanik Nebojša Medojević ipak tvrdi da monopol na farmaceutskom tržištu postoji, i da njega drži firma “Glosarij”. On je takve tvrdnje više puta iznosio u svojim skupštinskim govorima gdje je insistirao “da su višestruko skuplje cijene istih lijekova u Crnoj Gori nego recimo u Srbiji, razlog monopola privatne firme “Glosarij” .
I više nevladinih organizacija, poput MANS-a, Instituta Alternativa, bavilo se ovim pitanjem, ukazujući na činjenicu da se na osnovu Javnih tendera koje dobija firma “Glosarij” i kompanije povezane sa njom, može govoriti o monopolu. Prostom pretragom sajta za Javne nabavke može se vidjeti da je tokom 2017. firma Glosarij zaključila poslove vrijedne 26,6 miliona eura.
Ta kompanija je za pet godina bezmalo duplirala prihode i bilježi njihov godišnji rasta i do 10 miliona eura. Prema zvaničnim podacima sa portala Poreske uprave, “Glosarij” je u 2013. godini imao prihod od 34, 2 miliona eura, 2015. godine 44,2 a u 2018. godini 65,1 milion eura. A rast potrošnja lijekova ni približno nije pratio taj trend.
Kasalica na kraju zaključuje „da je ekonomski razumljivo da ova političko-administrativna ukrivalica o tome da nema uporedive kontrole potrošnje zdravstvenog sistema, pojačane odsustvom stroge finansijske discipline, rezultira u neelastičnosti cijene ljekova“. Ona napominje da su ovo segmenti eventualne kalkulacije, na koje se jeidno sistemski može uticati.
Piše: Danijela Lasica
