Piše: Miljana Dašić, aktivistkinja DPNCG
Kada ste novinar, a splet okolnosti učini da završite u karantinu, već od prvog trenutka počinjete da se preispitujete kako ćete narednih 14 dana provesti u jednom istom prostoru, a pritom obavljati svoj posao i informisati javnost o situaciji sa kojom se suočavaju i naša zemlja i cijeli svijet.
Sa jedne strane, imate sreću u nesreći da ne budete na frontu odmah iza medicinskog osoblja koje ni samo ne raspolaže sa dovoljno zaštitne opreme za borbu protiv zaraze. Odnosno, niste svakodnevno izloženi riziku da se, izvještavajući sa terena, i sami inficirate virusom koji iz dana u dan pokorava svijet, a hronična potreba da sve ispratite vas tjera na to da poželite da je situacija drugačija.
Ipak, tako je kako je, a treba razmišljati kako uskladiti svoj posao sa okolnostima u kojima ste se zatekli, kako pronaći temu za tekst kada ste u četiri zida, a da to nije dnevnik samosažaljevanja zbog situacije u kojoj se našao svaki (odgovorni) građanin.
Sam moj dolazak u karantin, od slijetanja na podgorički aerodrom iz Beograda do selidbe u hotel u blizini prvobitnog (neuslovnog) smještaja bio je inspiracija da sa nekoliko tema „pokrijem“ par narednih dana. A tema je bilo: od neljubaznog, čak grubog ponašanja sanitarne inspekcije na Aerodromu, preko nedostatka grijanja u soliterskom dijelu Instituta „Simo Milošević“, sredstava za praćenje zdravstvenog stanja – toplomjera, obrazaca u kojima upisujete temperaturu i potencijalne simptome virusa do toga da u sobi ne boravite sami, da nedostatka sredstava za dezinfekciju...
Svi ti problemi iznijeti u javnost u mediju u kom radim, naišli su na priličan broj negativnih komentara jer mnogi još uvijek izjednačavaju toplu vodu i grijanje sa uslovima u hotelima sa pet zvjezdica.
Naravno, informacije koje se tiču nedostataka u organizaciji ne bi bilo korektno iznijeti u javnost, a prećutati ono što me je jako pozitivno iznenadilo prilikom boravka u karantinu – od same inicijative Vlade da svoje građane dovede u Crnu Goru do ljubaznosti vojnika i spremnosti da vam koliko mogu olakšaju situaciju u kojoj se nalazite, a da pritom ni oni nisu u mnogo boljem položaju. Oni su od nas „privilegovaniji“ jedino što mogu, obavljajući dužnosti, da prošetaju hotelom.
Kada osobe iz karantina, odnosni mi, odemo u samoizolaciju, i vojsku očekuje dvije sedmice u četiri zida.
Ipak, vrijeme prolazi brzo (naročito ako radite) i, u mnogo kraćem roku nego što sam pretpostavljala u početku, istekne i rok boravka u karantinu u toku kojeg naučite mnogo – od toga koliko vam znači svaki prolaznik na ulici (a kamoli neko ko vas čeka da se vratite kući) do toga koliki je luksuz vazduh udisati na otvorenom prostoru umjesto sa prozora.
Sada slijedi još 14 dana kućne samoizolacije iz kojih ćemo, vjerujem, izaći bez simptoma i rizika po druge. I uz nadu da će se i sama epidemija kroz tih 14 dana suzbiti kako bismo svi mogli da uživamo slobodu, cijenivši je na način kao sada kada smo zatvoreni.
